Krepaj fotografijo ili devijantna metafizika Željka Jermana

U svjetskim razmjerima gotovo da nema primjera destrukcije fotomedija na način na koji je to sedamdesetih i kasnije radio Željko Jerman, dobroćudni domaćin Voćarske 5 u Zagrebu. Njegovo je dvorište bilo baza u kojoj su se sastajala Šestorica autora i suradnici, dogovarale se javne akcije ili se izlagalo i opuštalo, manje-više uz alkohol. Po vokaciji autodidakt vodio je egzaltirani dijalog s medijem koji tijekom čitava života nije mogao niti je želio zanatski ukrotiti. Kako je ciljao na komercijalnu djelatnost, vlastitu je radnju nazvao Blow-Up po čuvenom filmu Michelangela Antonionija, čime joj je u startu potkopao financijsku održivost. Budući da se navedeni film temeljio na sustavnom „usmrćivanju“ fotografije, tektonika posuđenog naslova presudila je učinkovitosti uslužne radnje u socijalističkom društvu. Privatna se praksa ipak morala držati poslovnog standarda bez obzira na okolnosti, dakle – i u doba „kolektivizma i drugarstva”. To što je bio iziritiran poslovnim pravilima struke, usmjerilo ga je na put bez povratka. Na osobni, ratoborni dijalog s fotografijom u kojem se ne biraju sredstva. Doslovce, pljuvao je, čerečio, gužvao i vrijeđao medij kojim je u ranoj mladosti pokušao osigurati egzistenciju. Netko će duhovito konstatirati kako je bio na socijalistički pozitivnoj liniji jer je potkopavao sebe kao privatnog poduzetnika.

Radovi Željka Jermana u Galeriji Spot / Snimio Ivan Buvinić

Dvije obljetnice

Službena kritika nije štedjela sličan tip „društvenog defetizma“ smatrajući ga (pogotovo Vladimir Maleković u Vjesniku) slučajem koji zahtijeva psihijatrijsku izolaciju. Jermana to nije pokolebalo pa je izdvojio dio negativnog osvrta i otisnuo ga na pozivnici samostalne izložbe u Galeriji Podroom (Mesnička 12) koju je naslovio Punk Art. Najposjećenija izložba u kratkoj povijesti galerije na prijelazu iz sedmog u osmo desetljeće dvadesetog stoljeća  intrigantna je po tome što je na njoj izložio maske od ljepljivih traka, inače restla sitotiskarskog posla. Osim antifotografske prakse, tih je godina štampao plakate i pozivnice za gotovo sva događanja u spomenutoj galeriji. Ono što je nekoć trebalo biti fotoradnjom u Voćarskoj 5 na neko je vrijeme ustrojeno kao sitotiskarski studio. Iz njega su izašli gotovo svi brojevi časopisa Maj ‘75, glasila Šestorice autora i suradnika.

Gotovo ništa od navedenoga nije pokazano u Galeriji Spot, izložbenom prostoru Ureda za fotografiju koji je, kao i sama galerija, pod ingerencijom Sandre Križić Roban i povremenih suradnika. Izložba ranih Jermanovih radova priređena je u suradnji s Darkom Šimičićem, voditeljem Instituta Tomislav Gotovac. Na taj je način, prije ljetne stanke, u Čanićevoj 6 obilježena 10. obljetnica Galerije Spot i 50. obljetnica javnih akcija Šestorice autora čijim je članom bio nesuđeni poduzetnik iz Voćarske 5. Među izlošcima je bila i antifotografija na čijoj je površini crvenim flomasterom zabilježio „Krepaj fotografijo”. Po agresivnoj frazi njezin je današnji vlasnik i kustos izložbe (Šimičić) nazvao galerijski postav u svrhu proslave dviju obljetnica. Iz budućnosti je navijestio Jermanov cjeloživotni dijalog sa smrću. Počevši od toga kako je pretpovijest buduće Šestorke krenula s druženjem na Jurjevskom groblju.

Po sjećanju Vlade Marteka bili su trojka (on, Jerman i Boris Demur) šest godina prije nego su na savskom kupalištu 11. svibnja 1975. izveli prvu javnu akciju kao šestorka. (Uz već navedene, članovi Šestorke bili su još braća Stilinović i Fedor Vučemilović.) Nitko do sada nije naglasio činjenicu kako oko psovke pisane crvenim flomasterom Jerman razvodi „smrt“ u nekoliko smjerova. Osim opće fraze „dogodila se SMRT“ pri gornjem rubu fotopapira, uz donji je ispisao vremensku natuknicu stvarnog događaja: „Umrla je jedna dobra žena danas kada se posti i kad pada kiša.“ Povrh svega rezolutno je dopisao „neću te fiksirati“ čime je i medijski alat stavio u službu gramatike smrti.

Dijalog sa smrću

Prije nego se opsesija smrću stavi u povijesni okvir, važno je istaknuti kako se ni ostali članovi grupe nisu opirali sličnim temama. Primjerice, Martek je javnim porukama pozivao na komunikaciju s mrtvim pjesnicima i umjetnicima. Prvo ime njegovih agitacija je Maljevič koji je vjerovao kako se crnim kvadratom može izvojevati „pobjeda nad suncem.“ Uostalom, predpjesnik  Martek gaji izrazitu sklonost prema grobljima te ih često obilazi. Pred kraj izložbe u dvorištu galerije predstavljen je dvobroj časopisa Fototxt (9/10) posvećen sjećanju na Jermana. Tom su prigodom po izboru Sare Simić projicirana dva rana eksperimenta Mladena Stilinovića, jedan splitskog sineasta Ivana Martinca i filmski kolaž Jermanovih javnih akcija. Nasumični splet performansa naslovljen je Film koji će možda biti nastavljen (1975–1976). Teško je u nedavno pronađenom metru uvažiti Jermana kao redatelja – on je tek protagonist koji ostavlja trag u betonu ili piše razvijačem po fotopapiru. Dok se sunčao ili pisao po fotoroli, najčešće je Mladen Stilinović bio dokumentarist koji je držao kameru. Nakon nešto manje od pet desetljeća nesigurno je čak ustvrditi kako su dva danas pokojna umjetnika zajedno koncipirala raspored od pet različitih osmica. Da je tomu tako, ne bi Jermanov Intiman zapis pisan 1978. na Trgu Republike (danas bana Jelačića) filmom bio pomaknut u 1976.

Željko Jerman, Krepaj fotografijo, 1973.

Kada je Sara Simić birala naslove za uvod u digitalizirani kolaž Jermanovih javnih akcija, nije se mogla pozivati na „kulturu smrti“, više ili manje vidljivu u njegovu radu. Pogotovo stoga što je teže primjetljiva u filmskom kolažu koji kreće s otiskivanjem tijela u betonu na izložbi Konfrontacije u GSU, 30. rujna 1976. Nastavlja se „intimnim zapisom“ na Trgu Republike i rolom na kojoj razvijačem konkretizira intimnu poruku u „I LOVE YOU“ – oba su fragmenta u koloru i bez datuma. Slijedi ih sunčanje na fotoroli u Voćarskoj 5, 20. ožujka 1976. i završava čuvenom parolom „OVO NIJE MOJ SVIJET“ ispred beogradskog ŠKUCA na 5. Aprilskim susretima, 17. travnja 1976. Dakle, kada je slagala program, potkrala joj se gramatička greška, u pozitivnom smislu. I Ubrzanje (1968) Ivana Martinca kao i Piši ne samoće 2 (1973) Mladena Stilinovića kratki su eksperimenti u kojima je simbol smrti itekako naglašen. Splitski autor komponira prostorne križeve različitim fokusima na splitsku urbanu svakodnevicu, u jednom kratkom kadru njegov će se protagonist (Martin Crvelin) čak prošetati grobljem.

Kontrakulturna karika

I Stilinović medijskim putem – grebanjem filmske trake – ugrožava opstojnost sinopsisa u kojem se učestalo pojavljuju kosturi i lubanje, pa i tekst sličnog opskurnog sadržaja.

Sve se čini kako su kraj šezdesetih i prva polovica sedamdesetih bili obilježeni crnim simbolima i medijski destruktivnim praksama. Već je ranije navedeno kako je „predgrupa“ Šestorici ustoličena na groblju što će ih sve trajno obilježiti. Primjerice, Boris Demur je tijekom javnih izložbi-akcija ili izvodio crne slike, ili je doslovce uništavao sve pred sobom. Mladen Stilinović sredinom osamdesetih „eksploatira mrtve“, a mlađi brat Sven slika crne jugo-zastave. Ipak, Jerman je bio osebujan slučaj jer je posjedovao visokoosjetljivi prijemnik za delikatne promjene u društvu. U prijelomno vrijeme po konceptualnu umjetnost izložio je maske od ljepljivih traka – mrtvog kapitala sitotiska, čime je pozornost kolega usmjerio na punk kulturu. Naime, pretkazao je kontrakulturnu kariku koja nedostaje domaćim teoretičarima osamdesetih kada nastoje objasniti opći, naoko naivni zaokret prema slikarstvu. Likom i ponašanjem bio je domaći primjer pankera, ne zbog toga što je bio opsjednut smrću, autodestrukcijom i križevima, nego i zato što je negirao zanatske uzuse fotografije, smatrajući kako svi njegovi poznanici ili prijatelji imaju pravo na umjetničko djelovanje. Premda je s ostalim kolegama iz grupe bio tek „kvantna“ mjera socijalističke kulture, Šestorka je uz nekolicinu drugih kolega predvidjela rasap bivšega režima. Partijski kontrolori nisu bili školovani za razumijevanje crnih simbola u fotografiji, filmu ili javnim akcijama. Njih su prvenstveno zanimali pisci poput Danila Kiša, premda je i režimski dirigirana hajka na njegove romane o grobnicama i mrtvima u konačnici pucala u prazno. U novoj Hrvatskoj Jerman je nastavio crni dijalog. Na fotogramu iz 1995. zabilježio je „Death in Corkyra“ čime je predvidio mjesto vlastite smrti, naime 2006. se utopio u korčulanskom moru. U posljednjoj etapi života u dvotjedniku Zarez u kolumni Egotrip učestalo je vodio razgovore s mrtvim dušama te je obavio niz predradnji kako bi spalio „Martine instalacije“, kućni inventar pokojne majke. Zapalio ga je 26. listopada 2003. u selu Ravnica, nedaleko od Motovuna.

I za kraj gotovo nepoznata anegdota: krajem osamdesetih Zagreb je posjetila Valerie Smith, kustosica njujorške galerije Artists Space. Na sugestiju autora ovog teksta posjetila je Voćarsku 5. Pripremajući izložbu o „metafizičkim vizijama Srednje Europe“ na koncu je izostavila pankersku osobnost zagrebačkog fotoanarhista. Očito nije bila opremljena za „devijantni“ obrazac metafizike, kao ni kunst-kritičari u tadašnjim režimskim glasilima.